🔮 Budućnost prijevoza

Vozila na vodikove gorive ćelije kombiniraju vodikov plin s kisikom iz zraka unutar posebnog uređaja zvanog gorivna ćelija, a ta kemijska reakcija izravno proizvodi struju, uz običnu vodu kao jedini ostatak. Ta struja onda pokreće elektromotor baš onako kako bi to radila baterija, ali spremnik vodika često se može ponovno napuniti za samo nekoliko minuta, mnogo brže nego potpuno puniti veliku bateriju. Najveći izazovi s kojima se danas suočavaju vodikova vozila su proizvodnja, pohrana i sigurni prijevoz vodika dovoljno jeftino, jer vodikov plin zauzima puno prostora i treba specijaliziranu opremu za rukovanje.

Hyperloop je predloženi prometni sustav koji bi slao kapsule pune putnika ili tereta kroz zatvorenu cijev iz koje je uklonjena većina zraka, jer manje zraka znači mnogo manje otpora koji usporava kapsulu pri izuzetno velikim brzinama. Snažni magneti vjerojatno bi i gurali kapsulu naprijed i puštali je da lebdi malo iznad površine cijevi, slično maglev vlakovima, gotovo potpuno uklanjajući trenje kotača iz jednadžbe. Izgradnja pravog hyperloopa zahtijevala bi ogromne, izuzetno precizne cijevi koje se protežu na vrlo velike udaljenosti, sve održavane gotovo bez zraka i strukturno dovoljno jake da izdrže kapsule koje se kreću brže od većine komercijalnih zrakoplova, zato potpuno funkcionalni hyperloopi još ne postoje izvan testnih staza.

Većina trenutnih koncepata letećih automobila koristi više malih električnih rotora, slično dronu, umjesto tradicionalnih krila zrakoplova, što im omogućuje da vertikalno polete i slete bez potrebe za dugom pistom. Budući da letenje dodaje ogromnu složenost u odnosu na vožnju, od pravila zračnog prometa do težine baterije do buke blizu susjedstava, većina realnih letećih automobila bliske budućnosti dizajnira se za kratka putovanja između određenih mjesta za slijetanje umjesto uobičajenog putovanja od vrata do vrata posvuda. Inženjeri također moraju riješiti izuzetno teška sigurnosna pitanja, poput toga što se dogodi ako leteći automobil ima problem visoko iznad prometnog grada, što je dio razloga zašto leteći automobili danas ostaju uglavnom eksperimentalni umjesto uobičajeni na cestama.

S trenutnom raketnom tehnologijom, ljudi su putovali sve do Mjeseca, a bespilotne robotske letjelice stigle su do svakog planeta u našem Sunčevom sustavu, ali posadna misija čak do najbliže druge zvijezde trajala bi nevjerojatno dugo koristeći današnje najbrže motore. Ovo je uglavnom zato što kemijsko raketno gorivo, vrsta koja se koristi danas, može gurnuti svemirsku letjelicu samo do ograničene najveće brzine, daleko od dovoljno brze da prijeđe zapanjujuće ogromne udaljenosti između zvijezda unutar ljudskog životnog vijeka. Znanstvenici istražuju potpuno nove vrste motora, uključujući one pokretane nuklearnim reakcijama ili čak samom svjetlošću, nadajući se da će jednog dana postići brzine dovoljno velike da putovanja do obližnjih zvijezda postanu realna za buduće generacije.