
Danas je nešto čudno, sunce. Nije to tuga. Nije ljutnja. Nije ni glad. Nego ti je u prsima nekako teško, kao da nosiš pun ruksak, a ruksaka nema. Iznad glave ti stoji mali sivi oblak i ide kamo i ti. Kad te netko pita što je, samo slegneš ramenima, i od toga bude još gore.

'Ovo ja rješavam', kaže Grow i zažmiri kao da pogađa. 'Ljutnja!' Odmahneš glavom. 'Glad!' Odmahneš. 'Tuga? Pospanost? Prevelike čarape?' Odmahneš, odmahneš, odmahneš. Grow pokuša još devet puta i svih devet puta promaši. Onda sjedne u travu i spusti uši. 'Dobro. Ne znam.' 'Ni ja', kažeš. I to bude prvo što danas nije promašaj.

Grow razmisli. 'Ako nema ime, možda ima sliku. Na što liči?' To je nekako lakše pitanje. Pogledaš oblak, pa pod noge, pa opet gore. 'Kao kad ti se čarapa smota u cipeli', kažeš, 'i ne možeš je popraviti, a moraš hodati dalje.' Grow razrogači oči. 'AHA. TO.' I gore, iz oblaka, padne prva kap.

Pa još jedna. Pa mnogo njih odjednom, topla kiša koja ti bubnja po ramenima i sve ih polako spušta dolje, dalje od ušiju. Oblak je poslije manji. Nije nestao, samo je manji, i to je u redu. 'Ja sam ti nudio imena', kaže Grow i otrese kapi s nosa. 'A tebi je trebala slika.'

Tamo gdje je kiša pala, trava je tamnija i mekša, i tu se najbolje sjedi. Sjednete oboje u tu mokru travu i neko vrijeme ništa ne govorite. 'Reci mi, sunce', pita Grow, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Kad ti bude nekako a ne znaš kako, nemoj tražiti ime. Reci na što liči.' Vidimo se sutra, sunce.
