
Krevetić je otišao jutros, sunce, i na njegovo mjesto stigao je veliki krevet. Cijeli je dan bio najuzbudljivija stvar u kući. Skačeš po njemu. Pokazuješ ga svima. Ali sad je svjetlo prigušeno, soba je tiha, i tek sad primijetiš: nema ogradica. Nigdje. A u krevetiću su bile svaku noć dosad. Ležiš nasred, i u cijelom tom krevetu ima samo tebe.

'Ma to ja riješim', kaže Grow. 'Vratit ćemo ogradice.' Grow naslaže jastuke uz jedan rub; jastuci skliznu. Grow razapne deku između dvije stolice; deka padne Growu na glavu. Onda Grow legne uzduž ruba i ukoči se. 'Ja sam ogradica.' Grow se otkotrlja s kreveta uz tup. Iz poda dopre: 'Ogradica je pala.'

Grow se popne natrag, sav raščupan. 'Ne mogu ga smanjiti.' 'Ne treba ga smanjiti', kažeš, i iznenadiš se što to znaš. 'Nije problem što je velik.' Grow nakrivi uho. 'Nije?' 'Nego što u njemu nema nikog osim mene. U krevetiću je ogradica odlučivala gdje mi je kraj. Sad nitko ne odlučuje.'

'Onda odluči ti', kaže Grow tiho. I odlučiš. Jedna strana ide uza zid, to je prvi kraj. Uz otvorenu stranu složiš staru deku iz krevetića, dugačku kao ti, i to je drugi kraj. Grow dobije mjesto kraj tvog ramena, i to je treći. Deka i dalje miriše na krevetić. Krevet se ne smanji ni za milimetar, ali odjednom ima rubove, i sve ih znaš napamet.

Legneš među svoje rubove. Zid s jedne strane, deka s druge, Grow uz rame. Krevet je i dalje golem, samo više nije prazan. 'Reci mi, sunce', pita Grow već pospano, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Prije spavanja odredi gdje su ti večeras rubovi. Tri su dovoljna.' Vidimo se sutra, sunce.
