Što dijete od 4 do 8 godina potakne da priča o školi ili vrtiću, ukratko:

Dijete koje ti malo priča o školi ne mora ništa skrivati. Istraživanja o razgovoru odraslih s djecom upućuju na to da su važni i vrsta pitanja i trenutak, a puno djece jednostavno treba više vremena, drugi trenutak ili manje pitanje. Ponekad je ipak nešto više od toga, a razlika se često vidi kad znaš gdje gledati.

Brzi pregled

Vrsta pitanjaPrimjerŠto obično dobiješ
Sažetak cijelog dana"Kako je bilo u školi?""Dobro." "Ništa."
Da ili ne"Je li bilo zabavno?"Brzo da ili ne, ponekad i kad dijete nije sigurno
Jedan konkretan trenutak"Tko je danas sjedio pored tebe za ručkom?"Ime, često i priča
Izbor ili poredak"Najbolji i najgori dio dana?"Dva kratka odgovora koja možeš pratiti
Treća osoba"Je li netko danas bio tužan?"Često baš ono što je smetalo tvoje dijete
Prvo ti"Danas mi se na poslu dogodilo nešto smiješno..."Razmjena: tvoja priča za njegovu

Zašto na "Kako je bilo u školi?" tako često dobiješ "dobro"?

Djelomično zato što je to veliko pitanje. Od petogodišnjaka tražiš da pregleda cijeli dan, izabere što je važno, posloži redom i izgovori naglas, i to dok je gladan i još u jakni.

Mala djeca pamte puno. Mnogima je lakše nešto se sjetiti kad dobiju udicu. U tom smjeru idu i istraživanja o tome kako roditelji s djecom razgovaraju o zajedničkim prošlim događajima, iako nisu ispitivala baš pitanja o školskom danu. U jednoj dugoročnoj studiji majke koje su naučile postavljati otvorena pitanja bogata detaljima imale su djecu koja su godinu dana kasnije prepričavala bogatija sjećanja (Reese i Newcombe, 2007). Pregled tih istraživanja povezuje takav način razgovora s razvojem jezika, pamćenja i razumijevanja sebe i drugih (Fivush, Haden i Reese, 2006).

Postoji i drugi razlog. Puno djece cijeli dan u školi drži sve pod kontrolom, a prvi sat kod kuće je trenutak kad to popusti. Ako pitanja na vratima završavaju suzama ili vikom, prije svega ostalog pročitaj zašto se dijete raspadne kad dođe iz škole.

Oglas

Koja pitanja stvarno dobiju odgovor, po dobi?

Od 4 do 5 godina

U toj dobi dan je spremljen kao stvari, ljudi i osjećaji, a ne kao vremenski slijed. Pitaj o tome.

Crtež koji je došao kući u ruksaku tu je pravi dar. "Ispričaj mi nešto o ovome" otvara više od bilo kojeg pitanja. Neki četverogodišnjaci će dan radije odglumiti s igračkama nego ga opisati.

Od 6 do 8 godina

Prvašići i djeca u prvim razredima već znaju uspoređivati, rangirati i zamišljati, zato im daj okvir umjesto praznog papira.

Mijenjaj ih. Isto pitanje svaki dan za tjedan dana postane ritual s naučenim odgovorom.

Kad pitanja "da ili ne" pomažu, a kad ne

Pitanja na koja se odgovara s da ili ne imaju svoje mjesto. "Je li ti torba za plivanje ostala u školi?" provjerava jednu konkretnu stvar, i da ili ne je sve što ti treba. Problem nastaje kad želiš znati što se dogodilo. Istraživači su djeci od 5 do 9 godina postavljali pitanja na koja se iz onoga što su čula nije moglo odgovoriti. Kad je pitanje počinjalo sa što ili tko, većina djece je točno rekla da ne zna. Kad je ista stvar bila pitanje s da ili ne, većina je ipak izabrala da ili ne (Waterman, Blades i Spencer, 2001). To je jedno istraživanje, u uvjetima testa, ali pouka vrijedi i doma: otvoreno pitanje djetetu daje više prostora da ispriča što je stvarno bilo i da kaže "ne znam" kad nije bilo ničega.

Kasnija studija u razredu sa šestogodišnjacima i osmogodišnjacima pronašla je dvije stvari koje pomažu: mlađoj djeci unaprijed reći da je "ne znam" sasvim u redu odgovor, i pustiti ih da prvo sami ispričaju što se dogodilo, a tek onda postavljati pitanja (Waterman i Blades, 2011).

Za obično popodne to znači dvije navike. Pusti dijete da ispriča na svoj način, koliko god krivudavo bilo. I s vremena na vrijeme naglas reci da je "ne sjećam se" u redu odgovor.

Najvažnije je to kad se brineš. "Je li te netko gurnuo?" lako izmami odgovor "da". "Ispričaj mi kako je bilo na odmoru" mami ono što se stvarno dogodilo. Američka pedijatrijska akademija (AAP) kod sumnje na zlostavljanje među vršnjacima savjetuje pitati točno što se dogodilo i kada, i držati razgovor otvorenim s "Možeš mi reći malo više?" (AAP, HealthyChildren.org).

Kad pitati: u autu, za večerom ili pred spavanje?

Ne na vratima škole. Prvo hrana, onda pitanja. Dvadeset minuta mira donese više od najpametnijeg pitanja.

Auto puno djece voli jer nitko nikoga ne mora gledati. Jedno pored drugog lakše je nego licem u lice, pogotovo za teške stvari. Stišaj radio i ostavi pauze.

Za večerom dobro prolazi zajednička igra. Svatko za stolom, i odrasli, kaže jednu lijepu i jednu dosadnu stvar iz svog dana. Počni ti, i to s pravom pričom ("prolila mi se kava po papirima pet minuta prije sastanka"), a ne uglancanom.

Pred spavanje obično izađu važne stvari. Svjetlo ugašeno, nitko ne gleda, dan je napokon gotov. Dijete koje u četiri popodne nije reklo ništa odjednom spomene da ga nitko nije pustio u igru. Da, ponekad je to samo odgađanje spavanja. Svejedno slušaj, a ako tema traži više od pet minuta, vrati joj se sutra popodne.

Najozbiljnija rečenica u tjednu zna stići negdje između pitanja spavaju li morski psi i molbe za vodu. Ako stigne, ostani na rubu kreveta koju minutu dulje, čak i kad te u kuhinji čeka sudoper pun suđa.

Kratko, redovito vrijeme nasamo sa svakim djetetom sve ovo olakšava. Pogledaj posebno vrijeme sa svakim djetetom i rituale povezivanja od pet minuta koji stanu u radni tjedan.

Što šutnja obično znači?

Gledaj je kao obrazac kroz dva tjedna, a ne kao jedno popodne.

Jedan nalaz iz istraživanja na starijoj djeci vrijedi ponijeti u ove rane godine. U švedskoj studiji s četrnaestogodišnjacima ono što su roditelji znali o životu svoje djece dolazilo je najviše iz onoga što su djeca sama odlučila ispričati, a ne iz roditeljskog ispitivanja i provjeravanja (Kerr i Stattin, 2000). Navika pričanja gradi se sada, jedno obično popodne za drugim.

Česte greške

Preskoči predavanje nakon toga. Kad nešto teško ipak izađe, imenovati osjećaj obično pomaže više nego riješiti problem na licu mjesta. Kako, piše u članku o tome kako prihvatiti velike osjećaje djeteta.

Kad šutnja zaslužuje da je pratiš?

Većina tihe djece je dobro. Pogledaj bolje kad šutnja dođe zajedno s drugim promjenama. NHS među znakovima anksioznosti kod starije djece navodi teškoće s koncentracijom, probleme sa spavanjem ili jelom, ispade ljutnje i izbjegavanje svakodnevnih stvari poput druženja s prijateljima ili odlaska u školu (NHS). AAP dodaje znakove koji mogu upućivati na vršnjačko nasilje: glavobolje ili bolove u trbuhu, mržnju prema školi ili izbjegavanje škole, ozljede koje dijete ne zna objasniti i stvari koje se vraćaju polomljene ili ih nema (AAP). Dugotrajan stres može se pokazati i kao umor, loš san ili lošije ocjene (AAP, HealthyChildren.org).

Ako vidiš nešto od toga, prvo razgovaraj s učiteljicom, jer ona vidi dio dana koji ti ne vidiš. Škola ima i stručnu službu, pedagoga ili psihologa, s kojima možeš dogovoriti razgovor. Ako se stanje ne mijenja ili utječe na svakodnevicu, naruči se kod pedijatra. Ako dijete govori o tome da bi sebi nešto napravilo, potraži pomoć isti dan.

Ako je sam polazak u školu velika promjena, pročitaj i kako izgleda prijelaz iz vrtića u školu. Za cijelu sliku o tome što je u ponašanju djece normalno i što pomaže, pogledaj vodič kroz ponašanje djeteta.

Često postavljana pitanja

Zašto dijete na pitanje što je radilo u školi kaže "ništa"?

Često zato što je pitanje veliko i stiže rano. Mnogoj djeci od 4 do 8 godina teško je na zahtjev sažeti cijeli dan, pogotovo uz glad ili umor. Pitaj o jednom konkretnom trenutku nakon užine i daj vremena: prave priče često dođu kasnije, ponekad pred spavanje.

Koja su dobra pitanja za petogodišnjaka o vrtiću ili školi?

Konkretna i opipljiva: što je jelo, s kim se igralo vani, što je bilo glasno, što je napravilo. Crtež iz ruksaka je lagan početak. Pitanja "da ili ne" čuvaj za provjeru jedne konkretne stvari. Za ono što se dogodilo, otvoreno pitanje djetetu daje više prostora.

Je li normalno da sedmogodišnjak ne želi pričati o školi?

Da, mnoge dane. Puno djece te dobi radije priča kasnije, usput, ili nakon dugog dana uopće ne priča. Bolje pogledati vrijedi tek kad je šutnja nova i dođe s drugim promjenama, kao što su strah od škole, problemi sa spavanjem ili česti bolovi u trbuhu.

Kako pitati o vršnjačkom nasilju, a da djetetu ne ubacim ideju u glavu?

Postavljaj otvorena pitanja o dijelovima dana gdje se problemi najčešće događaju: odmor, ručak, put kući. "Ispričaj mi kako je bilo na odmoru" bolje je od "Je li te netko udario?". Ako nešto izađe, pitaj što se dogodilo i kada, bez panike, i razgovaraj sa školom.

Je li bolje jednostavno pitati učiteljicu?

Napravi oboje. Učiteljica vidi dijete u grupi, što ti ne možeš. Djetetova verzija kaže ti kako je to izgledalo iznutra, što učiteljica ne može. Ako se te dvije priče tjednima jako razlikuju, ta razlika zaslužuje razgovor.

Dijete se otvori tek pred spavanje. Je li to samo odgađanje?

Ponekad, a i tada može biti stvarno. Mrak, tišina i kraj dana olakšavaju teške rečenice. Daj tome nekoliko minuta, a ako treba više, obećaj da ćete sutra popodne nastaviti. I onda to napravi.

Kako ti KidyGrow pomaže

Pred spavanje izađe nešto malo, ime, igra u koju ga ne puštaju, a do petka se više ne sjećaš je li to bilo u utorak ili srijedu. U KidyGrowu takav trenutak ili brigu zabilježiš u par dodira, a aplikacija pamti ono što joj kažeš o svom djetetu, pa sljedeće pitanje Growu kreće od toga, ne od nule. Dnevni sažetak uzima u obzir zadnja 24 sata. Što se dogodilo u školi, aplikacija ti neće reći. To je i dalje razgovor. Ali nit više nije samo u tvojoj glavi.

Izvori

  1. Reese E, Newcombe R. Training mothers in elaborative reminiscing enhances children's autobiographical memory and narrative. Child Development, 2007.
  2. Fivush R, Haden CA, Reese E. Elaborating on elaborations: role of maternal reminiscing style in cognitive and socioemotional development. Child Development, 2006.
  3. Waterman AH, Blades M, Spencer CP. Interviewing children and adults: the effect of question format on the tendency to speculate. Applied Cognitive Psychology, 2001.
  4. Waterman AH, Blades M. Helping children correctly say "I don't know" to unanswerable questions. Journal of Experimental Psychology: Applied, 2011.
  5. Kerr M, Stattin H. What parents know, how they know it, and several forms of adolescent adjustment. Developmental Psychology, 2000.
  6. AAP, HealthyChildren.org. Why Bullying Hurts All Children, and What Parents Can Do About It.
  7. AAP, HealthyChildren.org. Helping Children Handle Stress.
  8. NHS. Anxiety in children.