Kidy
Bok, sunce. Slažeš visok toranj od kocaka, i onda se on uz tresak sruši. Vrući, crveni osjećaj jurne od nožnih prstiju sve do ušiju. Ruke ti se stisnu u male, čvrste šake.
To je ljutnja, i djeluje golemo, kao vulkan koji samo što nije provrio. Growy sjedne blizu i tiho kaže: 'Vidim velik osjećaj. Znaš, i mene ponekad uhvati vruć, ljutit osjećaj. Smije biti tu. Hajdemo mu pomoći da izađe na siguran način.'
Growy ti pokaže zmajev dah. Udahneš na nos, polako i duboko, pa ispuhneš dug, topao dah. I izađe sićušan oblačić toploga zmajskog dima! Sa svakim dahom vatreno crveni sjaj oko tebe smekša se u miran, hladan plavi. Udah na nos. Izdah kao nježni zmaj. Opet.
Malo-pomalo, vrući se osjećaj ohladi. Šake ti se otvore kao cvjetovi. Growy se nasmiješi i kaže: 'Velika ljutnja je kao val. Naraste, i ako dišeš, uvijek se opet spusti.'
Sad su ti ruke dovoljno mirne da opet gradiš, ovaj put polako. Growy se nasmiješi i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Idući put kad proključa vruć osjećaj, ispuši tri velika zmajeva daha prije svega drugog.' Vidimo se sutra, sunce.