
Bok, sunce. Slažeš visok toranj od kocaka, i onda se on uz tresak sruši. Vrući, crveni osjećaj jurne od nožnih prstiju sve do ušiju. Ruke ti se stisnu u male, čvrste šake. 'Smiri se!', vikne Grow uplašeno. 'Nemoj se ljutiti!'

Ali osjećaj ne posluša. Umjesto da se smiri, postane još veći, još vreliji, još crveniji, kao da mu je netko dodao drva na vatru. 'Sad mi je još gore!', kažeš. Grow se ukoči, iznenađeno.

'To nije pomoglo', kaže Grow tiho. 'Ljutnja ne voli kad joj kažeš stani. Voli kad joj daš put van.' Grow ti pokaže zmajev dah. 'Udahni na nos, polako i duboko, pa ispuhni dug, topao dah.'

Udahneš na nos. Izađe sićušan oblačić toploga zmajskog dima! Sa svakim dahom vatreno crveni sjaj oko tebe smekša se, malo pa malo, u miran, hladan plavi. Udah na nos. Izdah kao nježni zmaj. Opet. Ovaj put osjećaj stvarno popušta, korak po korak, a ne na zapovijed.

Šake ti se otvore kao cvjetovi. Sad su ti ruke dovoljno mirne da opet gradiš, ovaj put polako. 'Sljedeći put', kaže Grow, 'ne govorim ti stani. Samo dišemo zajedno.' Onda Grow pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Idući put kad proključa vruć osjećaj, ne pokušavaj ga zaustaviti. Ispuši tri velika zmajeva daha i pusti ga da prođe.' Vidimo se sutra, sunce.
