Kidy
Stolica se diže, sunce, više nego što bi se ijedna stolica smjela dignuti, a preko tebe se spusti pelerina kao sjajni slap. Iza tvojih leđa stoji netko koga jedva poznaješ, a u ruci drži škare. I onda počne, odmah uz tvoje uho, na mjestu koje ne možeš vidjeti: škljoc. Škljoc-škljoc. Ruke ti čvrsto stisnu naslone stolice.
Growy skoči na policu, među bočice i četke. 'Strašno nije to što te šišaju', kaže Growy i gleda tvoje lice u ogledalu. 'Strašno je to što se škljoc-škljoc događa baš ondje kamo tvoje oči ne mogu doći. Sve to slušaju samo tvoje uši, sasvim same.' Tako je. Baš tako.
'Evo ti jedna tajna o kosi', kaže Growy. 'Kosa je jedini dio tebe koji je već završio s rastom. Ne osjeća baš ništa. Ni škare, ni išta drugo.' U to baš i ne vjeruješ. 'Gledaj pelerinu', kaže Growy, 'i ovaj put dobro slušaj.' Gledaš kako ti pramen kose polako pada na sjajnu pelerinu i, dok slijeće, čuješ ga: sasvim tihi zvon, kao zvonce maleno poput mrvice. Pa još jedan. Pa još jedan. Nitko drugi u cijelom salonu ne čuje te zvončiće. Samo ti.
Growy naravno hoće i sebi malo podrezati kosu, pa siđe s police sa šiškama tako krivima da idu uzbrdo. Pogleda se u ogledalu i ispusti dugačak, tragičan jauk. 'Naraste opet', kažeš mu. 'Uvijek naraste opet.' Growy stane usred jauka i zablista prema tebi. 'Sad i TI to znaš: kosa ne osjeća baš ništa. I uvijek, uvijek naraste opet.'
Pelerina sklizne s tebe, a ti zavrtiš stolicu jednom ukrug, samo zato što možeš, i glava ti je laka i kao nova. Growy skoči dolje i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Stavi ruku na vrh glave i drži je tu. Taj dio tebe raste upravo sada, baš ove sekunde.' Vidimo se sutra, sunce.