Kidy
Bok, sunce. Danas te tvoj prijatelj Grow vodi u sunčani vrt u kojem hrana raste u svim bojama: crvene bobice, zeleni grašak, narančasta mrkva, ljubičaste šljive. Cijela duga, spremna za upoznavanje. U blizini sjedi mala vjeverica i gricka onaj isti orah koji uvijek jede. 'Nova hrana? Ma to je lako', kaže Grow i posegne za najvećom crvenom bobicom. 'Samo zagrizeš, i gotovo!'
Grow odmah zagrize veliki komad, bez da je i pogledao ili pomirisao. 'FUJ!', zaurla i iskrivi lice. 'Čudno! Grozno! Nikad više!' Vjeverica poskoči od iznenađenja. Ti se samo zagledaš. To baš i ne izgleda kao dobra preporuka.
'Ja ću drugačije', kažeš. 'Prvo ću joj samo reći bok.' Pogledaš bobicu, pomirišeš je, dotakneš je vrhom prsta. Ne žuriš. Vjeverica se znatiželjno primakne bliže, gledajući što radiš.
Onda probaš najmanji mogući zalogaj, baš iste bobice koju je Grow tako brzo osudio. Nije čudno. Nije grozno. Samo je slatko i malo kiselkasto. 'Grow', kažeš, 'nije bila čudna. Samo si prebrzo zagrizao.' Grow trepne. 'Možda i jesam.' Vjeverica skupi hrabrost, proba grašak malim zalogajem, i razrogači oči.
Tvoj tanjur sad izgleda kao duga, ne zato što je sve pojedeno, nego zato što joj znaš reći bok na svoj način, u svom tempu. Onda Grow pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Sutra reci bok jednoj novoj hrani. Samo pogled, njuška ili sitan liz, bez žurbe.' Vidimo se, sunce.