Growy i riječ koja poskakuje

Imaš cijelu priču za ispričati, sunce, i to dobru, o nečemu što se danas dogodilo. Riječi žustro krenu. A onda, u sredini, jedna riječ stane. Ponovi svoj prvi komadić, pa opet, pa opet, kao noga koja poskakuje na mjestu. Ostatak rečenice čeka u redu iza nje, a obrazi ti postanu topli.

Growy te odvede do potočića na dnu vrta. 'Gledaj', kaže Growy, 'ovdje riječi prelaze.' I stvarno ih VIDIŠ: male svijetle riječi skaču preko vode po kamenju za prelazak. Većina preskoči ravno, kamen po kamen po kamen. A onda jedna riječ stane na kamen i poskakuje na njemu, hop, hop, hop, priprema se. 'Nije zapela', kaže Growy. 'Usred skoka je. Poskakivanje je dio prelaska.'

Riječ koja poskakuje i dalje poskakuje, i Growy to više ne može izdržati. 'JA ĆU TE PRENIJETI!' zaurla Growy i skoči u potok uz golemi pljusak. Valovi na sve strane. Mala riječ otkotrlja se skroz natrag na prvi kamen i mora ispočetka. 'Growy', kažeš i povučeš mokro uho, 'riječ se ne može prenijeti. Dođi sjesti. Čekamo.'

I tako oboje sjednete sasvim mirno na obalu, i dogodi se nešto tiho i divno: potok osjeti vaš mir, i voda se izgladi kao staklo. A po mirnoj vodi riječ koja poskakuje dovrši svoje poskakivanje, pribere se, i preskoči ostatak puta, lako kao ništa. 'Vidiš', šapne Growy. 'Riječ koja poskakuje i dalje je na putu. Ne treba je vući. Treba joj vremena da preskoči.'

Tvoja priča stigne, cijela, svaka riječ preko potoka, i vrijedilo je čekati. Growy otrese zadnju vodu iz ušiju. 'Reci mi, sunce', pita Growy, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Kad nečija riječ poskoči, bilo čija, umiri se kao voda, i pričekaj da sleti.' Vidimo se sutra, sunce.