Kidy
Bok, sunce. Došla je noć, meka i plava, a ti i Growy ste se ušuškali kraj otvorenog prozora. Sve izgleda pospano. Onda, sasvim tiho, svijet ti počne šaptati laku noć, baš tebi.
Najprije proplove oblaci, spori i srebrni. 'Laku nooć', pjevuše dubokim, pahuljastim glasovima i pričaju priče o svim mjestima nad kojima su danas lebdjeli: planina, more, vrt baš kao tvoj.
Zatim visoko stablo kraj prozora zaljulja svoje lišće. 'Šššš, šššš', šapuće, kao golem, nježan prijatelj koji te ljulja. Svaki je list sićušna ruka koja te blago njiše prema snu.
Podigneš pogled i pitaš mjesec: 'Jesi li i ti pospan?' Mjesec toplo zasja i odgovori mirnim, srebrnastim glasom: 'Ja ću ostati budan i paziti na tebe cijelu noć. Zatvori oči.' I nježno prostre mek pokrivač od srebrne svjetlosti baš preko tvog kreveta.
Trepćeš sve sporije i teže. Growy šapne: 'Kad dobro osluhneš, cijeli tihi svijet ti želi laku noć.' Oblaci, stablo i mjesec sve utihnu zajedno, meko kao deka.
Na sigurnom i pod toplom dekom, smjestiš se dok te nježna noć drži. 'Reci mi, sunce...' šapne Growy, 'jesmo li danas malo narasli?' Kimneš, gotovo u snu. 'Onda evo tvog malog rasta za sutra', pjevuši Growy. 'Šapni laku noć trima stvarima koje vidiš iz kreveta.' Sve što voliš je tu, i sve je mirno. Laku noć, sunce.