Kidy
Dogodi se usred igre, sunce. U jednom trenu gradiš, a u sljedećem sleti misao kao hladna mala kap kiše: što ako nitko ne dođe po mene? Soba je puna djece i igračaka, a odjednom se čini jako daleko od doma. Osjećaj nedostajanja sjedne ti u trbuh i ne miče se.
Growy se izvuče iza košare s kockama i podigne nešto čega prije nije bilo: narukvicu, koja lebdi u zraku, od velikih mekanih perlica svjetla. 'Tvoj dan', kaže Growy. 'Svaka perlica je jedan njegov komad. Dolazak. Igra. Ručak. Odmor. Užina. A ova na kraju, perlica vrata, to je ona na kojoj tvoja odrasla osoba stoji na vratima.' Perlica vrata svijetli. Ne slabašno. Toplo, postojano, kao mala lampa.
'Zašto je ta već upaljena?' pitaš. 'Zato što se upalila jutros', kaže Growy, 'točno u trenutku zagrljaja za rastanak. Tako to radi. Zagrljaj upali perlicu vrata, i ništa je ne može ugasiti. Svijetli tamo otraga cijeli dan, gledaš li je ili ne.' Dugo je gledaš. Ne zatreperi ni jednom.
Growy, naravno, želi perlicu vrata ODMAH, pa počne gurati perlice po niti, mmpf, MMPF. Perlice se ne pomaknu, ni mrvicu. 'Growy', kažeš i potapšaš perlicu ručka, 'perlica se ne gura. Na perlici se jaše.' Growy prestane gurati i sjedne na perlicu ručka kao na ljuljačku, i ispadne da je jahanje puno bolje. 'Dolazak po tebe nije možda', kaže Growy njišući se. 'Svijetli još od jutarnjeg zagrljaja.'
I tako dan jaše dalje, perlicu po perlicu, a na kraju zadnje su vrata, i na vratima, točno onako upaljeno kako je obećano, tvoja odrasla osoba, ruku već raširenih. 'Reci mi, sunce', pita Growy na putu kući, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Kad dođe osjećaj nedostajanja, imenuj perlicu na kojoj si, i zirni na upaljenu perlicu vrata.' Vidimo se sutra, sunce.