Kidy
Bok, sunce. Jedne večeri ti i Growy primijetite kako nešto tiho svjetluca u visokoj travi. To je sićušna zvjezdica, pala s neba, i tužno trepće. 'Izgubila sam put do doma', šapne. Ti i Growy odlučite pomoći.
I krećete u malu avanturu. Slijedite trag srebrnih iskrica preko livade, pokraj pospanog ribnjaka gdje žabe trepću prema vama, i ispod stabla čije lišće svjetluca kao novčići.
Staza se razdvoji na dvije. Kojim putem? Growy pokaže lijevo, posve sigurno. Ali zvjezdica nježno zasja prema brežuljku zdesna. Vjeruješ zvjezdici, uhvatiš Growyja za šapu i penješ se uz meku travnatu kosinu, sve više i više prema otvorenom nebu. 'Dobar izbor', šapne Growy.
Na vrhu je vjetar svjež, a cijelo se nebo širi iznad tebe, puno svjetlucavih prijatelja. Ali zvjezdica se posrami. 'Što ako sam premalena da zasjam tamo gore?' brine se.
Nježno je obujmiš dlanovima i podigneš visoko. Growy kaže: 'I najmanje svjetlo može pronaći put do doma, a pomoći mu da zasja divan je osjećaj.' Zvjezdica odlebdi gore, gore, i uskoči na svoje mjesto uz radostan bljesak. I gle, na tvom dlanu ostala je jedna sićušna iskra koja sja, samo za tebe.
Cijelim putem kući zvjezdica ti namiguje odozgo, sjajnija nego prije. Growy se nasmiješi i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Večeras pogledaj gore i pronađi najsićušniju zvijezdu od svih, pa joj lagano mahni.' Vidimo se sutra, sunce.