Grow i dvorac zubića

Bok, sunce. Danas te tvoj prijatelj Grow vodi u svijetli mali dvorac u kojem stoji sjajna stolica. Ovamo zubići dolaze da ih se prebroji i pazi na njih. Ljubazni dabar u bijeloj kuti maše ti u pozdrav. 'Ne brini se ni najmanje', kaže Grow ponosno. 'Ja znam baš sve o zubićima.'

'Gledaj', kaže Grow i širom otvori usta da pokaže kako se to radi. Ali unutra nema ničega. Nijednog zubića, samo mekano i prazno. Zabuljiš se. 'Grow', kažeš, 'pa ti nemaš nijedan zubić!' Grow brzo zatvori usta. 'Stvarno nemam. Kako to do sad nisam primijetio?'

Dabar se nasmiješi i pruži ti sitno zrcalce na štapiću. 'Možda bi ti htio prvi pogledati?', pita dabar. Uzmeš zrcalce sam, bez čekanja, i pogledaš unutra. Eno ih: svi tvoji zubići, poredani i poznati, baš kao i jučer. Grow proviri preko ramena, zadivljen. 'Ti to znaš bolje od mene.'

Stolica se polako nagne unatrag, kao lagana vožnja. 'Da ih prebrojimo?', pita dabar. 'Kao male zvijezde.' Otvoriš širom. Jedan, dva, tri... malo škaklja, ali ne boli. Dabar očetka svaki zubić, i svaki, dok ga broji, lagano zasvjetluca. 'Svi zdravi i jaki!'

Skočiš dolje s čistim, sjajnim osmijehom. Grow odmahuje glavom, još pomalo zbunjen. 'Znaš više o svojim zubićima nego ja', kaže napokon. 'To mi je novo.' Dvorac više nije strašan. Sada je samo mjesto koje poznaješ. Onda Grow pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Pogledaj svoje zubiće u zrcalu i prebroji ih naglas, kao da brojiš male zvijezde.' Vidimo se sljedeći put, sunce.