Kidy
Bok, sunce. Cijelo jutro kopaš po vrtu s Growom, i pogledaj sad svoje ruke: prekrivene su smeđom, mrvičastom zemljom. 'Znam točno kako se ovo radi', kaže Grow samouvjereno. 'Gledaj.'
Grow zamoči šapice pod vodu jednu sekundu, otrese ih, i podigne ih uvis. 'Gotovo!' Ali ti pogledaš bolje. 'Grow', kažeš, 'još uvijek imaš blato između prstiju.' Grow pogleda dolje, iznenađeno. Blato je stvarno još ondje, uredno zaglavljeno između svakog prsta.
'Kako to da ga voda nije oprala?', pita Grow zbunjeno. 'Voda sama ne čisti', kažeš. 'Treba i trljati, posebno između prstiju, tu se blato najviše skriva.' Pokažeš mu na svojim rukama: prst po prst, gore, dolje, između.
Ovaj put Grow trlja polako, prst po prst, dok mu ti brojiš naglas do dvadeset. Mjehurići su skliski i mekani, i u svakom sja sićušna duga. Kad ispere, zajedno pogledate obje šapice pod svjetlom, i ovaj put nema ni mrvice blata. 'Sad je stvarno gotovo', kažeš. Grow zavrti čistim šapicama, ponosno.
Sad su ti ruke spremne za užinu, čiste do posljednjeg prsta. 'Ti znaš nešto što ja stalno zaboravim', kaže Grow. 'Voda sama ne čisti, treba i trljati.' Onda Grow pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Idući put dok pereš ruke, provjeri između svakog prsta prije nego kažeš gotovo.' Vidimo se sutra, sunce.