Kidy
U mekanoj večernjoj šumi, sunce, ti i Growy sretnete medvjedića koji se jako, jako žuri. Otrči do gljive, pa do paprati, pa do lokvice, pa opet natrag do gljive. 'Ima toliko toga!' puhne medvjedić. 'Želim sve vidjeti prije mraka!' Ali sve gleda tako brzo da mu ništa zapravo i ne ostane.
Growy raspakira košaru za piknik, i iz nje izađu bobice koje ste čuvali za poslije. A onda Growy sasvim utihne. Kad pogledaš, Growyjeve su šape ljepljive, a zdjelica prazna. 'Glad me svladala', prizna Growy, spuštenih ušiju. 'Nije mi ostao ni okus. Samo su nestale.' Medvjedić se nasmije tako jako da sjedne ravno u mahovinu.
I baš tada najmanja krijesnica sleti i spusti se medvjediću na nos. Zasvijetli, taman toliko da osvijetli jednu stvar u isto vrijeme, i nikad dvije. Prvo uvojak paprati. Pa sjajnu bubu. Pa jednu kap kiše, koja počiva na listu kao sićušna staklena perlica. Medvjedić se sasvim smiri, i po prvi put cijeli dan, zaista vidi.
'Gledaj', šapne medvjedić, 'u kapi kiše je cijela šuma, naopako.' Growy polako kimne, oblizujući zadnju ljepljivu šapu. 'Ne možeš vidjeti cijelu šumu odjednom. Ali možeš vidjeti jednu malu stvar sasvim do kraja.' Krijesnica trepne i odleti do sljedećeg malog čuda.
Idete kući kroz plavu večer, a medvjedić jednom stane, namjerno, da pogleda jedan jedini list sasvim do kraja. Growy te uhvati za ruku i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Pronađi jednu malu stvar vani, i gledaj je dok polako brojiš do pet.' Vidimo se sutra, sunce.