Kidy
Kad kod kuće isprazniš ranac nakon vrtića, sunce, iz njega se otkotrlja mali crveni kamiončić, onaj koji inače ne živi u tvojoj kutiji za igračke. Pripada tvom prijatelju. U trbuhu ti se pojavi čudan, bockav osjećaj, malen i pomalo neugodan. Grow dođe pogledati kamiončić. 'Hmm', kaže Grow. 'Taj se čini kao da nije baš tvoj.'
Gurneš malo kamiončić, a kotačići mu ispuste tihi, tužni škripac, kao da mu nedostaje vlastita kutija za igračke. Grow pomno gleda. 'Taj bockavi osjećaj u trbuhu ima svoj posao', kaže Grow. 'Tu je da te podsjeti: nešto ovdje pripada nekom drugom.'
Zajedno spremite kamiončić sigurno u ranac, spreman za sutra. 'Postoje čarobne riječi koje posuđivanje čine ugodnim umjesto bockavim', kaže Grow. 'Mogu li se igrati ovim? Samo pitaj prvo, i skoro uvijek je odgovor da.' Vježbaš izgovoriti to naglas, i već ti je lakše.
Sutradan vratiš kamiončić prijatelju i izgovoriš čarobne riječi za sljedeći put. Kotačići kamiončića sad se okreću glatko i veselo, bez tužnog škripca. Grow se nagne bliže. 'I meni se zna dogoditi da kući ponesem sjajni kamenčić iz parka, u džepu, a da to ni ne primijetim, pa poslije osjetim baš taj bockavi osjećaj.' Nasmiješ se, zamišljajući Growa kako krišom nosi kamenčić kući. Grow doda, toplo i sigurno: 'Pitati prvo nije pravilo koje čini zabavu manjom. To je ono što prijateljstvo čini sigurnim.'
Prijatelj ti ionako da da zajedno gurate kamiončić, ovaj put se oboje smijete, bez ijednog bockavog osjećaja. Grow te gurne u rame i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Prije nego što se igraš nečim što nije tvoje, izgovori čarobne riječi: Mogu li se igrati ovim?' Vidimo se sutra, sunce.