
Pod tvoje sobe je nestao, sunce. Ispod kocaka, ispod životinja, ispod jedne čarape koja nije ničija, navodno postoji tepih. I sad dolazi najgora rečenica na svijetu: vrijeme je za pospremanje. Ramena ti padnu skroz dolje. Pospremanjem zabava završava.

'Pospremanje? Lako', kaže Growy i odmah se baci na posao. Growy podigne rub tepiha i sve gurne pod njega, kocke, životinje, tajanstvenu čarapu, sve, pa ponosno stane na vrh kvrgave planine. 'Gotovo!' Polako odmahneš glavom. 'Growy. One nisu pospremljene. One se samo skrivaju. Tamo ispod i dalje su nered, samo tajni.'

Growy siđe, duboko razmišljajući. 'Onda nam treba parada.' I Growy podigne malog medu, drži ga visoko i odmaršira s njim preko sobe, bum bum bum, do njegove košare. I dok medo slijeće u svoj dom, on zabruji. Jednu malu, okruglu notu, kao zvono od krzna. Ti zgrabiš kocke. Svaka, slijećući u svoju kutiju, zabruji svoju malu notu, i svaka je drugačija.

I tako parada maršira dalje, igračka za igračkom, bum bum bum, i nota za notom sjeda na mjesto. A kad i posljednja životinja sleti na policu, sve male note još vise u zraku, i spoje se, samo na tren, u jednu malu pjesmu. Pjesmu pospremljene sobe. 'Igračke se ne pospremaju', kaže Growy slušajući. 'Igračke idu doma.'

Staneš na vrata i pogledaš: tepih se vratio, polica je puna, i svaka igračka je tamo gdje će te čekati sutra. To je prava tajna: pospremanje nije kraj igre, to je igra koja se sprema za sljedeći put. 'Reci mi, sunce', pita Growy, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za večeras', kaže Growy. 'Otprati JEDNU igračku doma, i osluhni njezinu notu.' Vidimo se sutra, sunce.
