Kidy
Bok, sunce. Danas te tvoj prijatelj Growy vodi u ušuškanu kućicu u šumi, gdje svaka životinja ima svoj mali tron: malu, udobnu kahlicu, baš njezine veličine.
Mali zeko skoči na svoj tron i sjedne, ponosan kao nikad. 'Slušam svoj trbuh', kaže zeko. 'Kad malo zatitra i tiho šapne, znam da je vrijeme.'
Onda i ti to osjetiš: mali titraj, tihi šapat duboko u trbuhu. Čini se novo i pomalo neobično. Growy se nježno nagne: 'Ne moraš žuriti. Tvoje tijelo uči nešto veliko, a ja sam tu, uz tebe.'
Zato sjedneš na svoj mali tron, i on lagano zasvjetluca, navijajući za tebe. Možda se ništa ne dogodi, i to je sasvim u redu. Možda se nešto dogodi: hura! Kako god bilo, Growy navija, jer učenje traži mnogo, mnogo pokušaja, a svaki se pokušaj broji.
Malo po malo, iz dana u dan, naučiš čuti šapat svog trbuha. Svaki pokušaj mali je korak. 'Svako tijelo uči svojim tempom', kaže Growy, 'a tvoje ide sjajno.' Onda Growy pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Reci bok svom malom tronu, makar samo sjeo na trenutak.' Vidimo se sutra, sunce.