Kidy
Bok, sunce. Danas te tvoj prijatelj Grow vodi u ušuškanu kućicu u šumi, gdje svaka životinja ima svoj mali tron: malu, udobnu kahlicu, baš njezine veličine. Mali zeko skoči na svoj tron i sjedne, ponosan kao nikad. 'I ja to mogu', kaže Grow veselo i pojuri prema zekinom tronu.
Grow sjedne na mali tron, ali tron je premalen. Zaljulja se, zaškripi, i Grow se prevrne na bok uz tup. 'Ovo baš i nije za mene', kaže Grow ispod stola za igračke. Zahihoćeš.
Zeko se nasmiješi. 'Tvoj tron čeka baš tebe', kaže zeko i pokaže na tvoj, malo dalje, baš tvoje veličine. Sjedneš, i odmah osjetiš: pristaje. Baš kako treba. Grow gleda s poda, još uvijek zapetljan među igračkama. 'Tebi pristaje, a meni ne. Kako to?' 'Jer je moj', kažeš jednostavno.
Onda i to osjetiš: mali titraj, tihi šapat duboko u trbuhu. Čini se novo i pomalo neobično. Grow se, sad već oprezniji, nježno primakne izvana. 'Ne moraš žuriti. Tvoje tijelo uči nešto veliko, a ja sam tu, uz tebe.' Sjediš na svom malom tronu, i on lagano zasvjetluca, navijajući za tebe. Možda se ništa ne dogodi, i to je sasvim u redu. Možda se nešto dogodi: hura!
Malo po malo, iz dana u dan, učiš čuti šapat svog trbuha, na tronu koji je oduvijek bio tvoj. 'Svako tijelo uči svojim tempom', kaže Grow, 'a moje se, izgleda, uopće ne uklapa u ovaj tron.' Zahihoćeš. Onda Grow pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Grow. 'Sjedni na svoj mali tron makar na trenutak, čak i ako se ništa ne dogodi.' Vidimo se sutra, sunce.