
Mali bicikl čeka kraj ograde, sunce, a ti s njim ne razgovaraš. Jučer te prevrnuo u travu, i ruke još pamte taj tresak. Danas svi govore 'probaj opet', a cijelo tvoje tijelo govori 'nikako'.

'Svađa s biciklom', kaže Growy i mudro kimne. 'To je ozbiljna stvar. Dopusti da pokažem kako voze profesionalci.' Growy se popne na bicikl, dvaput pozvoni, krene s golemim samopouzdanjem i odveze se ravno u grm na kraju staze. Grm se zatrese. Growy izroni noseći pola grma kao lisnatu kapu, odmah se popne natrag i pjevuši.

'U grmu si i PJEVUŠIŠ', kažeš. 'Naravno', kaže Growy i ispljune list. 'To je pad broj jedan. Svatko tko vozi ima svoj broj. Nekomu treba dvadeset padova, nekomu pedeset. Svaki pad koji potrošiš jedan je koji više nikad ne moraš pasti. Znači, grm je zapravo napredak.'

Popneš se. Growy kaska uz tebe, jedna šapa blizu sjedala. 'A sad tajna: gledaj tamo kamo ŽELIŠ ići, nikad dolje u kotače.' I kad podigneš pogled prema kraju staze, ugledaš to: kotači iza tebe počnu ostavljati tanak trag svjetla, sjajan kao vrpca. Pogledaš dolje u svoja stopala, i trag se ugasi. Pogled gore: opet zasja. 'Pad nije suprotnost vožnji', dovikne Growy. 'Pad je dio toga kako se vožnja uči.'

Klimanje je i dalje tu, ali sad živi unutar duge, svijetle vrpce koja te prati cijelom stazom. Staneš kraj ograde, dišeš ubrzano, a ograda je nekako niža nego jutros. 'Reci mi, sunce', pita Growy, još vadeći listove iz jednog uha, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Kad pokušaj krene po zlu, reci: to je bio jedan od padova koji trebaju. Pa probaj još jednom.' Vidimo se sutra, sunce.
