Kidy
Dogodi se brzo, sunce. U jednom trenu trčiš preko dvorišta, u drugom tlo poskoči, i eto te, tvrdo sjediš na zemlji, s ogrebotinom na koljenu i peckanjem koje ispuni cijeli svijet. Ima čak i malo krvi, zbog čega sve postane deset puta veće.
Growy baci jedan pogled na tvoje koljeno i brizne u jauk, JAAAAO, tako glasan da ptica od iznenađenja padne s ograde. Growy jauče glasnije od tebe. Growy jauče tako jako da ti prestaneš plakati samo da vidiš tu predstavu. 'Growy', kažeš i potapšaš drhtavu zelenu šapu, 'to je ogrebotina. Diši.' Growy štucne, šmrcne i utihne. 'Oprosti', promrmlja Growy. 'To baš i nije pomagalo, zar ne?'
'Evo što ti nitko ne kaže o peckanju', kaže Growy, sad opet pribrano. 'Najglasnije je u prvoj minuti. Samo jednoj minuti. Zato tu minutu brojimo naglas, polako, i pustimo peckanje da bude glasno, pa onda opet provjerimo.' Brojite zajedno, jedan spor broj po jedan, i negdje oko četrdeset peckanje se smanji s cijelog svijeta na samo jedno koljeno.
Onda dođe voda, brzo i čisto ispiranje, pa flaster. A na ovom flasteru otisnuta je sićušna zvjezdica, i dok se izglađuje preko ogrebotine, zvjezdica tiho zasja. 'Blijedi pomalo svaki dan', kaže Growy, 'točno onoliko brzo koliko se koža ispod sama krpa. Koža se zna sama zakrpati. Tvoj posao je samo prva minuta.' Kad zvjezdice nestane, koljeno je gotovo.
Ustaneš, napraviš jedan oprezan korak, pa još jedan, i onda opet trčiš, sa zvjezdicom na koljenu. 'Reci mi, sunce', dovikne Growy, trčeći uz tebe, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Kod sljedećeg peckanja ili udarca, izbroji jednu sporu minutu naglas, i vidi koliko je manje na kraju.' Vidimo se sutra, sunce.