Kidy
Večeras gledaš kroz prozor, sunce, gore u dvije zvjezdice koje stoje jedna uz drugu, tako blizu da se skoro dodiruju. 'Gle, blizanci!' netko uvijek kaže. Nitko nikad ne pokaže samo na jednu. Nešto te u prsima malo stisne, a ne znaš baš kako se to zove.
Growy se popne na prozorsku dasku pored tebe. 'Ponekad ljudi izgovore vaša dva imena tako brzo da zvuče kao jedna jedina riječ', kaže Growy tiho. 'I onda u toj riječi nema mjesta samo za tebe.' Kimneš. Baš je tako, i sad taj osjećaj ima ime.
Growy ti pruži kap rose, okruglu i sjajnu kao sićušna leća. 'Pogledaj kroz nju', kaže Growy. Podigneš je do oka, i gle! Dvije zvjezdice uopće nisu iste. Jedna sja toplim, medenim zlatom. Druga svijetli hladnom, srebrnoplavom svjetlošću. Svi ovdje dolje vide dva blizanca. Ti, kroz kap rose, vidiš dva različita svjetla.
'Pa koja je tvoja?' pita Growy, pa pogodi krivo i oslovi te sasvim drugim imenom. Spuštenih ušiju, Growy uzdahne: 'I meni se znaju pomiješati. Oprosti.' Pokažeš na svoju zvjezdicu i kažeš Growyju pravo ime, svoje ime, naglas. Growy pažljivo sluša i ponovi ga. Onda doda, toplo i sigurno: 'Ti nisi pola nečega. Ti si cijela zvijezda, a tik uz tebe sja još jedna.'
Pogledaš gore još jednom, sad bez kapi rose. Dvije zvjezdice, jedna uz drugu, i sad znaš koje je svjetlo tvoje. Growy se nasloni na tvoje rame i pita: 'Reci mi, sunce... jesmo li danas malo narasli?' Jesmo. 'Evo tvog malog rasta za sutra', kaže Growy. 'Reci nekomu jednu stvar koja je samo tvoja: najdražu boju, najdraži zvuk, bilo što.' Vidimo se sutra, sunce.