
Danas je bolesni dan, sunce. Grlo te grebe, glava je pretopla, a noge su čudno umorne iako nisu radile baš ništa. Vani se dan događa bez tebe, i ostati u krevetu čini se duboko, ogromno nepravedno.

Growy dođe praviti ti društvo i užasan je u tome. 'Hoćemo se loviti? Ne? Graditi toranj? Skrivača? Ja ću se sakriti!' Growy sagradi tvrđavu od jastuka ravno na tvojim stopalima i laktom sruši čašu vode. 'Growy', kažeš promuklo i potapšaš pokrivač, 'danas se odmaramo. To znači: lezi. Budi topla hrpica.' Growy trepne, pa legne, i ispadne izvrsna topla hrpica.

'Sad kad smo tihi', šapne Growy, 'možeš ih čuti.' Zadržiš dah i osluhneš. I eno, sasvim tiho, duboko iznutra: tap-tap-tap. Sićušno, marljivo, veselo kuckanje, točno na mjestima koja bole. 'Tvoja ekipa za popravke', kaže Growy. 'Najmanji graditelji na svijetu. Popravljaju te iznutra, a najbolje rade dok mirno ležiš.'

I tako mirno ležiš i pustiš ih da rade. Svaki gutljaj vode, kaže Growy, doplovi do njih kao zalihe na malim brodicama. Svaki komadić sna cijela je noćna smjena. 'Odmaranje nije ništa-ne-raditi', promrmlja Growy. 'Odmaranje je tvoje tijelo koje radi svoj najveći posao.'

Do poslijepodneva kuckanje postane lakše, a oči ti se sklapaju same od sebe, što je, kaže Growy, ekipa za popravke koja moli za tišinu. 'Reci mi, sunce', šapne Growy, 'jesmo li danas malo narasli?' Jesmo, čak i ležeći. 'Evo tvog malog rasta za večeras', kaže Growy. 'Stavi ruku na prsa i reci hvala svojoj ekipi za popravke.' Spavaj dobro, sunce. Oni su na zadatku.
